следећа тема »

[Vjekoslav Vukadin]

**

O NAMA

Kada je u pitanju kultura u najširem smislu riječi i njeno mjesto i uloga u našem narodu, bolje reći u srpskoj dijaspori Evrope, mogu se čuti brojni komentari i mišljenja, koja oslikavaju različitost stavova prema ovom važnom segmentu društvene nadgradnje. Ti sudovi dolaze od strane pojedinaca i uticajnih predstavnika raznih društvenih institucija, koji okupljaju naše građane, ali i od uglednih, kulturnih poslenika iz naše matice. Svi ti komentari, sudovi, pa i prijedlozi mogli bi se svrstati u dvije grupe: U prvoj grupi su oni malobrojni, koji potražuju odgovorniji pristup i strožije kriterije u selektiranju kulturnih sadržaja namenjenih građanima u dijaspori. A drugu grupu čine najbrojniji dio populacije, oni bez velikih zahtjeva, sa željama da što više dolaze muzikanti i njihovi omiljeni pjevači, koji će im priustiti malo razonode i prijatne zabave.

Prvi upućuju negativnu kritiku svemu što se dešava na planu kulture ovdje u Nizozemskoj. Ali bez ličnih inicijativa i bez osmišljenih akcija u ulozi kritičara i pasivnih posmatrača – ne doprinose ništa za poboljšanje trenutnog stanja. Drugi, opet, s iskrenim oduševljenjem konstatuju, da je svakog vikenda sala za zabave puna razdraganih posjetilaca, koji uživaju u pjesmama popularnih folk pjevača.

I bilo šta da se organizuje, zabave, javne tribine, protesne demonstracije i slične javne manifestacije, uvijek je isti narod na okupu. Narod – koji je, tokom dugih stradalačkih godina, kroz koje je prolazila naša zemlja, i sam trpio i patio. Nesjebično pomaže gdje god je potrebno, odaziva se na svaku molbu za pomoć našim unesrećenim građanima u zemlji; učestvovao u svim humanitarnim akcijama, protestvovao na svim demonstracijama protiv zla, koja su činjena  i jos uvek se čine našoj napaćenoj otadžbini.

To je narod koji se konačno vraća i svojoj vjeri, svojoj krsnoj slavi i svojoj crkvi. Ali to je narod koji i u najtežem trenutku ne zaboravlja pjesmu i igru. Razumije on i poruku svoga pjesnika, zna se diviti i umjetničkim delima svojih slikara. Domaćinski došeka, ljudski ugosti i bratski isprati. Od njega se uvijek očekuje, da daje svuda i na svakom mjestu – za sve sto je potrebno. I on to zaista od srca čini.

Narod posjećuje kulturne manifestacije, koje mu se ponude, on nema prilike da bira. I zato, bilo kakve zamjerke narodu, nisu dobronamjerne niti korektne.

Gledao bi naš čovjek i pozorišnu predstavu, otišao bi na koncert klasične muzike i starogradse pjesme, posjetio bi i likovnu izložbu, pogledao bi i domaći film, kad bi mu se pružila prilika. Ali sad takvih prilika ovdje nema. Iz bogatog kulturnog asortimana – u reklamama, na stranicama naših novina ovdašnjem narodu, glasoviti menadžeri preporučuju, kao svojedobno stari Rimljani – hljeba i igara.

A ljudi žele, da se poslje iscrpljujućih radnih obaveza – malo opuste, da poigraju malo uz pjesmu i na tren podsjete, na daleki zavičaj. A čovjek najradije odlazi tamo, gde će se ocjećati prijatno – gdje ce i sam aktivno učestvovati u zabavi. A takve prilike pružaju mu se, upravo na večerima narodne muzike.

Svaka umjetnost ima svoje poštovaoce i svoju publiku. I u ovom slučaju – pozivamo u pomoć stari, provjereni princip rašomonijade, da nas još jednom podsjeti na vječnu istinu: Svaki čovjek ima svoj ugao posmatranja, ima svoj sud i svoju procjenu. Tako iz ove rašomonske konstatacije slijedi i zaključak: Koliko ljudi, toliko i sudova a i ukusa.

Pustimo svakome na volju da napravi lični odabir i da se oprijedeli za onu umjetnost koja ga čini srećnim i zadovoljnim.

O ukusima – ne treba raspravljati
"De gustibus non est disputandum".

V. Vukadin

[Vjekoslav Vukadin]

**

Odlika mog naroda je sposobnost trpljenja i trajanja i u uslovima pakla. Brojna fizička mučenja koja sežu do golgotskog bola podnio je moj narod onako kako dolikuje sljedbenicima božijeg sina. Slijedismo njegovo učenje i zapovijest koje su nam sve do sada umjesto nagrada za patnje nevolje donosile.

Ne ubi, ne ukradi, ne laži i svakog primi ko brata rođenog i još na stotine ovakvih mogu vam nabrojati (navesti).

One su sa svetim testamentom prenošene na svako novo pokoljenje. Iako smo uvijek činili po volji Božjoj – nema ni jednog našeg naraštaja na kojem se nisu lomila kola pravde i na kojem se nije kušala snaga silnika.

Sva naša prošlost ispunjena je imenima svetaca, podvižnika, heroja. A u onim najtežim vremenima žrtvovao se i cijeli kolektiv.

***

Da li da izađemo na demonstracije svi kao jedan i da kažemo svijetu istinu. Da – demonstrirati i znači: prikazati, pokazati.

A šta i kome mi to treba nešto da kažemo?

Da bi smo nekom nešto rekli, taj neko mora biti čovjek kao i mi. Mora imati svijest i zdrava čula. Jar samo tada moći će shvatiti smisao kazanog.

A šta reći ovom čovjeku-nečovjeku Zapada na čijoj strani svijeta i Sunce umire.

Ovdje se odavno glavom ne misli, ovdje se serviraju misli. Ovdje je duša van svake upotrebe, ovdje caruje kompjuter i crna burza zla. Ovdje se jezikom istine nikad nije govorilo. Ovu pihtiju od ljudi uobličuje crna magija. Nema se nikome ništa reći. Oni o nama znaju sve. Sve naše nevolje, boli i patnje njihova su djela.

I zato, rode moj, ljudi bližnjeg svog, al’ samo svog, a svakom drugom odredi sporedno mjesto, daleko od srca.
Čuvajmo se sami, branimo se sami, pa će nas valjda jednom podržati i onaj davno zaboravljeni Bog.

V. Vukadin

[Vjekoslav Vukadin]

**

Istina, ta sveta moralna crta, koja uzdiže i podupire pravdu, oduvijek je bila predmet sporenja – zbog varljivosti. Postoji samo jedna, a često je slikaju i predstavljaju u raznom ruhu i raznolikim oblicima.

Treba imati istančana čula i osjećaj za pravičnost da bismo u mnoštvu preporučenih istina otkrili onu jednu, pravu. A svaka istina koja nije prava u stvari je laž. A laža; ima koliko i "ljudi". Svuda su rasprostranjene i lako primjenjive. Uspješnije su no istina. One su privlačne, dopadljive, dok je istina gruba. Ona izaziva bol.

***

Istinito je ono što je urađeno onako kako je zakonom propisano. Zakonska norma određuje istinu. Ko preskoči normu – krivac je. Al’, tu je istina. I zakon – instrument uz pomoć kojeg se određuje težina grijeha, ali i stepen opravdanosti učinjenog.

***

Sudove i zakone stvorili su moćnici da bi zaštitili sebe i svoje bogastvo i da bi podanike lakše držali u potčinjenosti. Doduše, da nema njih, ko zna kakva bi anarhija vladala ljuskim rodom. Pošto istina proističe iz zakona, a oni su po ukusu njihovih ustrojitelja, stoga je i istina onakva kako je oni definišu.

***

Istina i zakon vode pravdi. Međutim, često pod maskom pravde krije se krivda, koju niko ne priželjkuje. Kad se bolje obrati pažnja na taj čudni krug, vrzino kolo, zaključujemo da je sve u suštini u uzročno – posljedičnoj vezi. Jedna pojava izaziva drugu i tako redom. A onda na scenu stupaju instuticije koje su moćnici stvorili radi ustrojavanja reda u ovoj našoj ljudskoj zajednici. Njihove službe su zadužene da prepoznaju grešnike, vinovnike, da ih optužuju i da ih drže u svojim kazamatima.

Dešava se evo u posljednje vreme da se kroz osudu jednog čovjeka ili grupe – presuđuje u stvari jednom narodu. Neka bude i tako, ako će se pravo zlo time iskorjeniti. Međutim, to nije ništa drugo nego volja moćnika koji uspostavljaju još jednu kaznenu normu za mali, prkosni i neposlušni narod.

Vjekoslav Vukadin
Emmen, 09.10.1997.

[Vjekoslav Vukadin]

**

KOMPLEKS MALOG ČOVJEKA

Najdublji kompleks je – kompleks malog čovjeka. Patuljaste, minijaturne osobe imaju ogromnu, nezasitu želju za dokazivanjem svoje prisutnosti. Svakim svojim postupkom privlače pažnju. Htjeli bi i preko svojih mogućnosti ostvariti veliko djelo, koje bi trebalo nadomjestiti njihovu fizicku minornost i neprimjetljivost. Oni čeznu za vlašću, za diktatom, za promjenom svijeta po svojoj isćašenoj viziji.

U poređenju s drugim kompleksima, ovaj je nenadmašan. Naprimjer: ćelav čovjek, zbog nedostatka kose, tog esteskog detalja (koji uljepšava, ali ne oduhovljuje), može nositi izvjesne grčeve u ponašanju, ali i ne mora.

Ćelav je u djetinjstvu, i dobrim djelom svoje mladosti imao kosu, pa sad, u zrelim godinama, s užitkom gleda svoju mladalačku frizuru na starim fotografijama. A mali čovjek je rođen takav i nikada za svog života, ni u jednom periodu, nije bio veći.

S toga on želi da obori i unizi sve, sto je fizički više od njega.

V. Vukadin
Emmen, 31.01.1998. godine

[Vjekoslav Vukadin]

**

MRZILAC I BRANILAC

Riječ mrzilac kao i mnoge druge, imenuje posebnu kategoriju ljudskog karaktera i završava se nastavkom – lac. Isti završetak ima i riječ branilac. Ove riječi su toliko udaljene jedna od druge po svom značenju, da ih je teško dovoditi u vezu po bilo kakvoj sličnosti.

Vidljive su samo razlike, ogromne i nepromostive. U svakodnevnom životu može se sresti na svakom koraku.

Jedni mrze sa određenim razlogom, drugi opet bez vidljivog povoda. A ima onih što mržnju pravilno raspodijele: prije podne mrze sebe, a poslije podne cio svijet. Nije mali broj i onih sto su istovremeno i subjekti i objekti mržnje – netrpeljivost prema životu iskaljuje tako što ga okače o uže, utope u rijeku, puste sebi krv ili patnju, okončaju spasonosnim otrovom.

Mržnja je, kao i druge bolesti, opasna. Mrzilac je izvan ljepote, u okovima pakosti i zloće – njegova svijest je u vječnom mraku. On ima crnu slutnju i takvu namjeru. Raduju se ratu, potopu. Stradanje onih koje mrzi – njegova je hrana. Svijet mu je kao izopačena slika, u čijem šarenilu osjeća opasnost. I mrzi sve što je drugačije od njega samog.

Branilac ima više života: štiti i zaklanja cvijeće od mraza, brine se o mirnom snu djece, o stadu. On ima i san, i želje, i čistu dušu. Prepoznaje zlo, koje srcem dočekuje. Raduje se suncu, ljepšem danu, porodičnoj sreći. Vjeruje u ljubav i uvijek je na putu pobjede.

Mrzilac obično prerasta u napadača, mijenjajući potpuno svoje značenje i formu. Želja mu je da uništi branioca dobrote. Sukob će prestati kad branilac, po ko zna koji put, pobijedi napadača i proglasi ga za rođenog brata, jer se i on u stvari završava na – lac.

A to je sasvim dovoljno u našem slučaju.

Mrzilac će izgubiti svoje značenje do neke nove prilike.

Vjekoslav Vukadin

[Vjekoslav Vukadin]

**

Sve se rađa takvo kakvo je. Vremenom se jedino na jeziku zgusne patina kvarnosti, koja bojom podsjeća na lice dobrote.

I s njom je život prohodni.

Ni u snu nema takvih za koje bi se reklo da su dobri i plemeniti.

Iza dobrote koju ponekad sretnemo u vidu ljudskog postupka, često se krije kvarni naum, lična korisnost.

Izopačena dobrota ima svoju cijenu. Naplati uvijek više od učinjenog.

I Bogu se mole, očekujuci raj zbog svoje tobožnje dobrote.

Ako se i predstavi u ovom nevremenu, to nije ona. Nje više nema, ona je odavno isčezla.

Zamjenula ju je kvarnost. I zato se danas za nekog može reći da je samo manje kvaran u odnosu na prave zlotvore.

Miljanina refleksija koju sam uobličio na Svetog Nikolu, 19.12.2002. godine.

***

Sve mi je strano: načičkani gradovi, užurbani ljudi i njihovi poslovi, zapušeni auto-putevi, biznisi, terorizmi i strahovi, globalizam i ratovi, alijanse i paktovi, buržoaske afere i romanse, izdaje, spijunaže, korupcije, mito – trebalo bi sve kroz sito i rešeto, nek ostane samo dobro, što je sveto. Ali takvog nigdje nema – sve prljavo i prokleto.

***

Nema dobroga. Sve je organski kvarno, nepopravljivo, ispunjeno zlom.

V. Vukadin

[Vjekoslav Vukadin]

**

LIRSKI MEDALJONI
 

Ko se krije u košulji ove zmije?
Ima li kletve il' molitve
koja moze omekšati srce krvnikovo?

***

Možda i jeste domovina tu gdje ti je lijepo
ali, zasigurno - otadžbina je tamo gdje ti je korijen.

***

Slatke su pobjede,
al’ najslađa je ona – nad samim sobom.

***

Vječna je nevolja,
ostale pojave – njena su kratka zatišja.

***

Čovjek ne treba usavršavati prirodu.
Ona je sama po sebi savršena.
Preostaje mu samo,
da usavršava i usklađuje svoj odnos prema njoj.

***

Ključ za sve sudbina ima,
zato i jeste kriva svima.
I ono što nismo mogli il’ nismo htjeli,
i to smo pod sudbinom sveli.

***

Rana ustajanja, ispraćaji i dočekivanja minuše;
sklopiše se majčine oči.
Tugu i brigu za nama izrazi poslednjim suznim
pogledom.

***
 
Teško je logički sklopiti haotične čestice,
u harmonički krug, s razumljivom melodijom.

***

Gdje su izazovi – tu su i iskušenja, gdje su podvizi
- tu su i grijehovi.
Mudrost je ostati čist.

***

Nebo je dalo sve od sebe i  Zemlja je dala više nego što može,
a čovjek je sve to utrošio za svoje smaknuće.

***

Nadgrobni epitaf heroju piše se uvijek u miru.

***

U odnosu na juče, danas je ono očekivano sutra.

***

Nema izgubljenog sata,
Niti izgubljenog dana,
Niti izgubljene godine,
Samo postoji pogrešno utrošeno vrijeme.

Vjekoslav Vukadin

[Vjekoslav Vukadin]

**

OPROŠTAJNA RIJEČ

Vrijeme brzo prolazi. Iza nas ostaje prošlost puna svakojakih sadržaja. Živimo po navici, ne misleći da nam je svakim danom bliži kraj. Srećemo se u žurbi s poznanicima i prijateljima, stanemo na tren, izmijenjamo nekoliko riječi i onda opet trčimo svojim obavezama prteći neizbježne probleme, stalne pratioce.

Sustignu i boesti: vidljive, il' pritajene, unište naše zdravlje, obuzmu krhko tijelo. Onda očekivano ili nenadano dođe i dan kad završimo ovozemni put. I ode čovjek. Tek tada se ozbiljno zamislimo o životu i njegovom ustrojstvu.

Uozbiljeni i tužni, prisjećamo se onoga koji odlazi zauvijek. Njegova smrt je opomena živima.

Ali za kratko. Ponovo nas čeka posao, dnevne obaveze. Kolotečina života, već sutra, potiskuje u zaborav ono što je juče bilo. Uzme nas pod svoje i tako sve do suđenog dana, kada će doći red i na nas.

Zato nađimo vremena i malo ljudske pažnje da ispratimo čovjeka.

Vjekoslav Vukadin
Rotterdam, 01.02.2002.

[Vjekoslav Vukadin]

**

NEBULOZNE KOMPARACIJE

Poetike svih naroda danas su u istim uniformama.

Ako pjesnik poredi nepoznato s nepoznatim, narušavajući načela teorije književnosti, koja upućuju da se uvijek poredi nepoznato s poznatim, na osnovu sličnosti, onda se obično dobije neuhvatljiva, nebulozna slika. A kad se postupi po nauku — tad nepoznato nije više nepoznato, jer ga je pjesnik doveo u vezu po sličnosti, s pojmom kojeg čitalac već nosi u svom iskustvu. Kad se poređenje skrati, dobije se metafora koja mora imati oslonac u prvom dijelu izostavljenog poređenja, mora biti upućena na taj konkretan pojam na osnovu kojeg se i dokučuje preneseno značenje određene riječi (metafora). Modernost u novoj poeziji postiže se nerazgovjetnim simbolima, ili mutnim metaforama. Ali, bez obzira da li pjesma izvire iz tradicionalne ili moderne poetike, ona mora da bude otvorena za čitaoca, da mu probudi čula kojima će ponirati u dubinu i ljepotu pjesme i govorenja.

Vjekoslav Vukadin
proleće 2009